"Biti sin velikog umetnika je privilegija i teret": Georgi Unkovski za Kurir o ocu i hit filmu "DJ Ahmet"
Jedan od najbolje ocenjenih filmova iz regiona u prošloj godini, "DJ Ahmet" Georgija M. Unkovskog, stigao je u domaće bioskope. Glavni junak ove komedije-drame o odrastanju je tinejdžer pastir Ahmet, pripadnik turske manjine Juruka, koji živi u jednom tradicionalnom, izolovanom selu u Severnoj Makedoniji. Suočen sa očevim očekivanjima, pritiskom konzervativne sredine i prvim ljubavnim iskustvom - sa Ajom, devojčicom obećanom drugome - Ahmet utehu pronalazi u tehno muzici. Od svetske premijere na prestižnom filmskom festivalu Sandens, gde je osvojio Veliku nagradu žirija, Specijalno priznanje za kreativnu viziju i nagradu publike, "DJ Ahmet" je oduševio publiku širom sveta. Nagrađivan je i na festivalima u Sijetlu, Sevilji, Milvokiju, Los Anđelesu...
"DJ Ahmet" je snimljen u koprodukciji Severne Makedonije, Češke i Srbije. Domaći distributer je Five Stars Films. Od četvrtka, 26. februara je na repertoaru UK Parobrod, Art bioskopa Kolarac i Kulturnog centra Novog Sada, a od 5. marta i u Takvudu.
Reditelj i scenarista ovog ostvarenja Georgi M. Unkovski otkriva za Kurir kako je nastala ova priča i govori o svom odnosu sa ocem, čuvenim pozorištnim autorom Slobodanom Unkovskim.
Nakon velikog međunarodnog uspeha vašeg kratkog filma "Nalepnica", publika i u Srbiji može konačno da pogleda vaše novo ostvarenje "DJ Ahmet". Kako se rodila ideja za ovaj film? Da li je to priča koju nosite u sebi već dugo?
- Ideja je krenula iz jedne vrlo konkretne slike koja mi se dugo vrtela u glavi, pastir u planini koji sasvim slučajno naiđe na tehno žurku duboko u šumi. Ta slika mi je ostala jer mi je delovala istinito, kao da se baš tako nešto može dogoditi u ovom delu sveta, na raskršću između tradicije i modernog života. Želeo sam da napravim film o takvom kontrastu, o energiji i težnji mladog čoveka koji pokušava da pronađe svoj prostor između sveta u kojem je rođen i sveta koji ga privlači. Ono što me posebno interesovalo je kako muzika i kultura mladih mogu da postanu njegov način izražavanja i slobode, bez obzira gde se zapravo nalazi.
Ko je zapravo Ahmet? Odabrali ste zanimljivu arenu za svoj novi film.
- Ahmet je lik koji stoji na preseku dva sveta, između obaveza i snova, tradicije i modernih impulsa. Nije to samo priča o dečaku koji želi da bude DJ nego o univerzalnoj potrazi za identitetom. Arena seoskog života mu daje ograničenja, ali istovremeno i neku čistu pozadinu u kojoj njegove unutrašnje težnje mogu da budu vidljive. Ono što mi je bilo važno je da Ahmet ne bude stereotip, on je složen, pun kontradikcija, ranjiv, ali istrajan. Želeo sam da gledalac oseti njegovu potrebu da stvori sopstveni ritam dok istovremeno nosi teret očekivanja koja dolaze iz njegove sredine.
Kako je izgledao proces potrage za glavnim glumcem? Da li imate nekog na umu dok pišete ili kasting uvek nudi bolja rešenja?
- Kasting za "DJ Ahmeta" bio je intenzivan, videli smo mnogo mladih ljudi iz regiona i svaki put sam tražio autentičnost, ranjivost i nešto što nije glumačka poza, nego stvarna prisutnost. Kad smo pronašli Arifa, Aguša i Doru, osetio sam da smo našli pravi puls priče, njihova hemija je bila toliko prirodna da je nosila film sama po sebi.
Koliko ima autobiografskih elemenata u Ahmetovim dilemama, s obzirom na to da reditelji kao i DJ prenose emocije publici?
- Kao reditelj i pisac stalno balansiram između ličnih osećanja i univerzalnih iskustava. Muzika kao medij u filmu za mene je način da izrazim emocije koje često ne mogu da artikulišem rečima. Na kraju, svako ko pravi film neizbežno unosi deo sebe u likove i njihove dileme, ali to ne znači da film govori samo o meni, on govori o nečemu što je ljudsko i zajedničko.
Pogledajte u galeriji fotografije sa snimanja filma
Kako ste osvajali svoju slobodu?
- Sporo. I uz mnogo sumnje, niz malih odluka, da ostanem veran onome što mi je istinski važno, da se ne povinujem očekivanjima koja mi drugi nameću i da se ne bojim neuspeha. Najteže je bilo prihvatiti sopstvene sumnje i nastaviti raditi čak i kad ne znaš gde će te to odvesti.
Potičete iz ugledne porodice, sin ste legendarnog Slobodana Unkovskog. Koliko je bilo teško ili lako izgraditi sopstveni autorski potpis kad u porodici već imate jedan tako snažan umetnički autoritet?
- Biti sin velikog umetnika je i privilegija i teret. Privilegija jer odrastate okruženi umetnošću, razgovorima, pozoriste, ali vidite i sumnje, procese. Teret jer vas drugi stalno porede. Ali to sam rešio davno i nekako lagano, ne mogu niti imam potrebe da pobegnem od njegovog uticaja na mene i preko toga na moji rad.
Koja je najvažnija lekcija o režiji koju ste naučili od oca, a koja o životu?
- Najvažnija lekcija o režiji jeste rad s glumcem i poverenje koje moraš da izgradiš. Bez tog poverenja nema istine na sceni ili u kadru. Govori se ne rečima, nego delima, kako se sluša i kako se reaguje, kako se stvara prostor za ono što ne može da se planira... O životu - strpljenje i dostojanstvo su vrednosti koje traju duže od svakog trenutnog uspeha. Naučio sam da je umetnost maraton i da najvažnije lekcije dolaze u tišini, ne na bini ili pred kamerom.
Kakvi su vam dalji planovi?
- Moji planovi su da nastavim da pravim priče koje me progone i koje mi se čine istinitim. Zanima me rad s likovima koji se bore da ostanu svoji u svetu koji ih često ne razume, to je mesto gde nalazim najviše energije. Želim da nastavim da pomeram granice svoje estetike i da svaki novi projekat bude hrabriji, dublji i više u vezi sa svetom u kom živimo danas.